Ovaj rad rezultat je proučavanja prikaza lika djeteta u hrvatskoj dječjoj književnosti. Cilj rada je donijeti prikaz dječjih likova i djetinjstva u odabranim djelima dječje književnosti nastalih u različitim razdobljima te na taj način uvidjeti kako su djeca odrastala prije, a kako odrastaju danas. Analizirani su sljedeći romani: Zlatni danci (1918.), Jagode Truhelke, Juma (2007.), Đurđice Stuhlreiter i Ideš mi na živce (2011.), Sanje Pilić. U Zlatnim dancima, koji pripadaju starijoj književnosti, dijete je prikazano kao funkcija čija je obveza da usvaja obrasce ponašanja koje mu prenose odrasli, autoritet roditelja je neupitan te djeca snose posljedice za svoje ponašanje. Djeca su odrastala u patrijarhalnoj obitelji gdje su vidljive rodne podjele, no ipak se može reći da se tu radi o sretnom djetinjstvu obilježenom dječjom igrom i naivnošću. To se ne može reći za djecu prikazanu u suvremenoj književnosti koja su, zbog problemskih situacija u obitelji, zakinuta za igru i sretno odrastanje. U odabranim primjerima suvremene dječje književnosti javlja se obratna situacija u kojoj djeca preuzimaju ulogu odraslih zbog čega prerano sazrijevaju. Djetinjstvo više nije razdoblje udobne sigurnosti obilježeno igrom, već djeca odrastaju u nesređenim obiteljskim prilikama s upitnim autoritetom roditelja i njihovom vidljivom nebrigom.