Osnovni je cilj ovoga rada bio provjeriti razlikuju li se djeca koja prema samoprocjeni zadovoljavaju kriterije za dijagnozu jednog od tri tipa deficita pažnje/hiperaktivnog poremećaja (engl. skraćeno ADHD ; predominantno hiperaktivno-impulzivni tip, predominantno nepažljivi tip, kombinirani tip) i koja su prema samoprocjeni suspektna na ADHD (imaju 4 ili 5 simptoma ADHDa)s obzirom na razinu i vrstu vršnjačkog nasilja (verbalno, tjelesno, elektroničko), agresivnosti (proaktivna, reaktivna) i vršnjačke viktimizacije (verbalna, tjelesna, elektronička) u odnosu na djecu koja samoprocjenjuju da nemaju simptome ADHD-a. U istraživanju je sudjelovao 501 učenik (50, 7% dječaka i 49, 3% djevojčica) četvrtih, šestih i osmih razreda iz šest osnovnih škola. Raspon dobi bio je od 10 do 16 godina, a prosječna dob 12, 72 godine (SD = 1, 62). Učenici su popunili Upitnik reaktivno-proaktivne agresje (RPQ ; Raine i sur., 2006.), Upitnik o nasilju među školskom djecom (UNŠD ; Velki, 2012.b) i Skalu hiperaktivnosti-impulzivnosti-pažnje (HIP ; Vulić-Prtorić, 2006.). Utvrđeno je da djeca koja prema samoprocjeni zadovoljavaju kriterije za dijagnozu ADHD-a i djeca koja su prema samoprocjeni suspektna za razvoj ADHD-a izražavaju veću razinu agresivnosti i nasilja u odnosu na djecu koja prema samoprocjeni nemaju ADHD, ali takva su djeca i češće žrtve vršnjačkog nasilja. Više razine nasilja i agresivnosti pronađene su kod djece s kombiniranim tipom i predominantno hiperaktivno-impulzivnim tipom ADHD-a. Možemo zaključiti kako simptomi hiperaktivnosti i impulzivnosti djetetu predstavljaju veći problem od simptoma nepažnje, osobito kad je u pitanju agresivnost i vršnjačko nasilje.