Unazad dvadesetak godina brojni istraživači su se bavili provjerom teorije samoodređenja i mogućnosti njezine generalizacije na akademsku populaciju. Cilj našeg istraživanja bio je utvrditi povezanost stupnja autonomije motivacije, akademskog uspjeha i psihičkog zdravlja. Istraživanje je provedeno na uzorku od 350 studenata druge i treće godine (169 muških i 181 ženskih sudionika). Korišteni su sljedeći mjerni instrumenti: Upitnik akademske samoregulacije (Self Regulation Questionnaire-Academic, SRQ-A, Ryan i Connell, 1989), Upitnik za samoprocjenu zdravstvenog statusa (SF-36 Health Survey, Ware i Sherbourne, 1992) te dvije mjere akademskog uspjeha (opći uspjeh s prethodne godine studija i ukupan broj nepoloženih ispita). Dobiveni rezultati govore u prilog teoriji samoodređenja (Deci i Ryan, 1985, 1991). Dobili smo pozitivnu povezanost između akademske samoregulacije i općeg uspjeha studenata. Studenti s većim stupnjem autonomne motivacije imali su bolji uspjeh od studenata s kontroliranom motivacijom. Također smo dobili negativnu povezanost između akademske samoregulacije i broja nepoloženih ispita. Studenti s većim stupnjem autonomne motivacije imali su manji broj nepoloženih ispita za razliku od studenata s kontroliranom motivacijom. Dobivena je i pozitivna povezanost između stupnja relativne autonomije i psihičkog i općeg zdravlja. Studenti koji su autonomno motivirani izvještavali su o boljem psihičkom i općem zdravlju, za razliku od studenata s kontroliranom motivacijom.