U posljednjih 10 godina u Republici Hrvatskoj rana je intervencija postala sastavnim dijelom mnogih strateških dokumenata, no unatoč tomu slabo je prisutna u sustavu ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Razlozi su raznoliki i uglavnom se svode na nedovoljan broj rehabilitatora u ustanovama ranoga i predškolskog odgoja, ne postojanje primjerenih mjernih instrumenata probira i praćenja rizične djece kao i nedostatna educiranost odgojitelja za rad na ovom području. Rana se intervencija vidi kao sustav podrške rizičnoj djeci i djeci s teškoćama u razvoju i njihovim roditeljima, što svakako obuhvaća i dječje jaslice i vrtiće. U skladu s time, važno je propitati načine na koji odgojitelji mogu doprinijeti jačanju sustava rane intervencije. Kako bi se više saznalo o mogućnostima aktivnijeg uključivanja odgojitelja, kao članova stručnog tima u programe rane intervencije, 30 odgojitelja na području Osječko-baranjske županije je načinilo 140 razvojnih procjena djece u dobi od 28 mjeseci do 66 mjeseci te su analizirane liste samo-procjene odgojitelja o ulogama koje su imali tijekom prikupljanja podataka. Razvojne procjene djece su načinjene pomoću američkog testa probira Ages and Stages-3 (Squires i sur., 2009) tijekom 2016. i 2017 godine1. Od ukupno 140 djece, 38 djece (27%) je pokazivalo razvojno odstupanje/rizik na jednom ili više razvojnih područja. Hodogram rada odgojitelja u tim slučajevima je uključivao dijeljenje spoznaja s roditeljima, izradu sociograma i individualnih programa. Uz procjenu djece, odgojitelji su načinili samoprocjenu vlastitih uloga te se pokazalo kako su u navedenom procesu imali više različitih uloga (promatrač, terapeut, dijagnostičar, pomoćnik), zbog čega se može zaključiti kako su odgojitelji važni suradnici stručnome timu jer izravnim radom s djecom, upravo odgojitelji najčešće prvi uoče razvojna odstupanja i upućuju roditelje na daljnju podršku.