Mjesto Kutina u pisanim se dokumentima prvi put spominje 1256. godine u ispravi ugarsko- hrvatskog kralja Bele IV. U srednjem je vijeku bila najveće mjesto u župi Gračenica, zatim značajan plemićki posjed, između ostaloga grofovske obitelji Erdődy. Do polovine XVI. stoljeća Moslavina je kao rubno, neosvojeno područje vrlo brzo raseljena budući da je taj kraj od 1538. bio poprište žestokih turskih provala. Kutina u Turske ruke pada 1545. godine. Smatra se da za vrijeme turske vladavine nije revitalizirana budući da se Kutina ne spominje u izvorima iz turskog razdoblja niti su na području Kutine otkriveni ostaci turskog graditeljstva. U vrijeme Turskih priprema za osvajanje, Kutine je bila trgovište u posjedu grofa Petra Erdődyja. Poslije osvajanje Moslavine, Turci su Kutinu pripojili Bosanskom sandžaku. 1678. godine graničari su protjerali Turke iz Kutine i njezine okolice. Nakon sjajne pobjede vojskovođe Ludwiga Badenskog, cijela Slavonija bila je tako zauvijek oslobođena turske vlasti, a Kutina i okolica ostale su i dalje pod upravom vojske. Marija Franciska udovica grofa Nikole Erdődyja zatražila je da se Kutina i okolica vrate obitelji Erdődy, budući da su joj pripadali prije turskog osvajanja. Pitanje dalje sudbine Kutine i okolice ostalo je neriješeno do 1702. godine kada je carsko povjerenstvo trebalo prema vlastitoj ocjeni predložiti odgovarajuća rješenja. Na temelju neposrednog uvida i saznanja povjerenstvo je zaključilo da Kutina i cijelo njezino okružje trebaju postati komorsko dobro. Car Karlo je 1738. godine dao komorsko dobro Kutina obitelji grofova Erdődy, koje se sastojalo od sedam sela sa ukupno 62 selišta. Na taj su način Kutina i okolica umjesto Komore dobili svog vlastelina. U vrijeme nakon turske okupacije kada je Kutina podvrgnuta Dvorskoj komori, započela je postupna revitalizacija kutinskog područja.