Ovaj rad rezultat je proučavanja prikaza lika učitelja u hrvatskoj dječjoj književnosti. Učitelj je važna figura u djetetovu životu te je stoga, izuzetno važno na koji će način on biti prikazan u literaturi namijenjenoj djeci. Dječja književnost u Hrvatskoj se počela razvijati u 19. stoljeću. U razdoblju koje obuhvaća gotovo dva stoljeća, koliko traje hrvatska dječja književnost, razvijali su se i pristupi pisaca naspram njihovih likova pa tako i lika učitelja. Lik učitelja je kroz to razdoblje prošao mnoge promjene. U ranim vremenima, njegov se lik idealizirao. Učitelj je prikazan kao bespogovorni autoritet, uzor i ideal. Nešto kasnije, prikaz lika učitelja sveden je na objektivan prikaz njegova lika, kao stvarne osobe sa svim svojim vrlinama i manama. Početak prikazivanja učitelja kao lika sa svim njegovim slabostima i manama, označio je početak tzv. depedagogizacije hrvatske dječje književnosti. On se više ne prikazuje kao ideal, uzor kojeg valja slijediti, već kao lik koji svojom pojavom čitatelja treba zabaviti i nasmijati. Učitelj, lik koji bi trebao biti prikazan kao primjer, takvim opisom gubi svoju primarnu, odgojnu funkciju. U suvremenim djelima moguće je zapaziti dva načina prikaza lika učitelja, humorizirani i ironizirani prikaz. Oba navedena prikaza, za cilj imaju predstaviti učitelja čitatelju kao lika čija je funkcija zabaviti i nasmijati čitatelja. U romanu Devetorica hrabrih, autora Mate Lovraka, prikazan je idealizirani lik učitelja. Roman Domaća zadaća, kojeg je napisao Ivan Kušan, lik učitelja prikazuje objektivno, ali su u fizičkom opisu prisutni i elementi humora. U romanu autorice Sanje Polak, Dnevnik Pauline P., lik učitelja prikazan je na humorističan način.