Svrha učenja hrvatskoga jezika trebala bi se odnositi na razvoj izražajnih komunikacijskih sposobnosti. Temelj jezične nastave normativna je gramatika. Polaskom u školu kod djeteta nije razvijeno apstraktno i logičko mišljenje potrebno za razumijevanje lingvističkih suodnosa i zakonitosti. Nastava temeljena na učenju i poučavanju gramatike sastojala se od niza pravila koje je dijete učilo napamet bez mogućnosti njihove primjene u konkretnim govornim i pisanim situacijama. Učenike se osposobilo za jezičnu reprodukciju, a ne za uspješnu funkcionalnu komunikaciju. Komunikacijsko – funkcionalnim pristupom nastavi hrvatskoga jezika naglasak se premješta s lingvističke na komunikacijsku osposobljenost koja učeniku omogućuje svrhovitu primjenu jezičnoga znanja u svakodnevnom sporazumijevanju. Osnovni oblik nastavne djelatnosti zasnovane na komunikacijsko – funkcionalnom pristupu učenju je didaktička igra. Svaka komunikacijska situacija, kao i igra, osmišljene su u skladu s osnovnim didaktičkim načelima primjerenosti, zanimljivosti, životnosti, postupnosti i sustavnosti. Udžbenik postaje posrednik u prenošenju znanja i izvor novih znanja. Zakonom o udžbenicima za osnovnu i srednju školu utvrđen je Pravilnik u kojemu je određeno da nastavni predmeti u osnovnoj školi imaju udžbenik i pripadajuće dopunsko nastavno sredstvo. Udžbenici i radne bilježnice trebali bi imati različite zadatke za djecu različitih sposobnosti. U literaturi postoje različite podjele vrsta pitanja i zadataka. Za potrebe diplomskoga rada posebno je izdvojena podjela autorice Jadranke Nemeth – Jajić (2007). Analizirano je devet udžbeničkih kompleta s naglaskom na sadržaje jezika i jezičnoga izražavanja s ciljem ispitivanja zastupljenosti vrsta pitanja i zadataka preoblikovanih igrom. Istraživanje je provedeno prebrojavanjem broja pitanja i zadataka.